Dervo Sejdić za Newipe: Borba za prava Roma daje rezultate

Romi su i dalje najugroženija kategorija građana u Bosni i Hercegovini. No, stanje unutar ove nacionalne manjine ipak se popravilo u proteklih nekoliko decenija, kazao je u intervjuu za Newipe Dervo Sejdić, predstavnik Romskog informativnog centra “Kali Sara”. Danas je više Roma uključeno u proces obrazovanja, sistem zdravstvene zaštite, više ih radi i ima osigurano stambeno pitanje… No, situacija je i dalje daleko od idealne i potrebno je još mnogo toga uraditi da bi se položaj pripadnika ove nacionalne manjine izjednačio da standardom ostalih građana Bosne i Hercegovine. Sejdić je, osim o položaju i problemima Roma, govorio i o svojoj knjizi, presudi „Sejdić-Finci“, političkim prilikama u našoj zemlji, odnosu institucija prema ovoj manjini itd.

Nedavno je obilježeno 30 godina od osnivanja romskog pokreta u BiH. Da li borba za prava Roma u BiH daje ikakav rezultat?

-Borba za prava Roma u proteklih 30 godina naravno da je dala rezultate, ne u očekivanoj mjeri ali sigurno je da se situacija u BiH u odnosu na postratni period u mnogome promijenila. Prije svega, recimo neka istraživanja koja je radio UNICEF, kao meni mjerodavna agencija, konstatovala je u 2000. godini da je svega 8 do 12 posto romske djece bilo upisano u osnovnu školu. Danas je taj procenat na nekih 75 posto, što je ogroman napredak za romsku zajednicu. Naravno, ne treba biti i nismo zadovoljni, ali ako poredimo 2002. i 2024. godinu, moramo reći da je to vidan napredak, ali da pred nama stoje jako velike obaveze i aktivnosti kako bismo svako dijete uključili u proces obrazovanja.

Ono što me posebno zadovoljava je broj naših studenata na fakultetima. Naročito da naglasim da je veći broj mladih Romkinja na fakultetu nego mladih Roma. Dakle, neke stereotipe o nama da ne školujemo žensku djecu razbijamo na taj način. Moja procjena je da u BiH imamo oko 350 srednjoškolaca, a može ih biti i više. Moramo ići korak po korak. Kada je obrazovanje u pitanju imamo mnogo posla, i to nam je prioritet. Samo obrazovana zajednica može kvalitetno da se bori za svoja prava, pa i prava zajednice.

Kad je u pitanju stanovanje, poznato je da je od 2001. kada je na Gorici izgrađeno prvo romsko naselje u BiH sa 30 stanova poslije uslijedila dekada, i u periodu dekade 2005-2015 izgrađeno je jako mnogo stambenih objekata, renovirano također mnogo ali do 2024. brojimo da je preko 1000 stambenih objekata izgrađeno za Rome u BiH, što individualne što kolektivne gradnje.

Zdravstvena zaštita je bila na nekih 17 do 20 posto prije 15, 20 godina, danas smatramo da je 65 posto romske populacije uključeno u sistem zdravstvenog osiguranja. Veliki broj neosiguranih je i sam doprinio tome nepoštujući zakonske odredbe, jer mnogi se prijavljuju zbog zdravstvene knjižice a ne kao aktivni tražioci posla. Ovi koji nisu ispoštovali zakonske rokove, najvećim brojem su danas zdravstveno neosigurani.

Ako govorimo o poslu i zapošljavanju Roma, nažalost ne možemo pričati o kvalitetnom napretku. Do dekade bilo je možda samo 2 do 3 posto uposlenih Roma u javnim kompanijama, nije nas bilo u institucijama. Danas u institucijama imamo 4 ili 5 Roma, međutim to je nešto što ne zavisi samo od romske zajednice, pa bez snažne podrške institucija vlasti taj vid zapošljavanja će i dalje biti jako veliki problem. Tokom dekade pa i poslije, do korone, kroz grantove Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice prošlo je negdje oko 700 korisnika, međutim, kad od tih 700 korisnika negdje 50 do 60 osoba je zadržalo posao, većina od tog broja prekinula je ugovore sa Federalnim zavodom za zapošljavanje, jer i poslodavci nisu imali korektan odnos prema radnicima,  i Romi nisu bili zadovoljni, i onda je obostrano dolazilo do otkaza ili napuštanja posla, dakle nekvalitetno ugovorene odredbe ali i nekvalitetan monitoring od strane države. Mnogi vlasnici kompanija su to zloupotrijebili, nije prošlo bez zloupotreba ni od strane romske zajednice kad je u pitanju samozapošljavanje jer ljudima nije objašnjeno na kvalitetan način šta znači sufinansiranje. Neki, bez obzira što su imali korektan odnos prema radnicima, za vrijeme korone bili su prinuđeni zaustaviti posao pa su Romi dobijali otkaze, što je karakteristično. U takvim ekstremnim situacijama prvo Romi dobiju otkaz.

Dakle ima napretka, i ne treba zanemariti da mediji u odnosu na 2000. više polažu pažnje romskoj zajednici. Naravno, ni to nije u onoj mjeri u kojoj mi očekujemo, još uvijek imamo da naše zajednice mediji obilaze za vrijeme Đurđevdana, 8. aprila itd. Posvećenost medija je priča za sebe, jer je činjenica da su oni pod utjecajem politike. Iako su zakonom o zaštiti prava nacionalnih manjina u BiH obavezni u svojim programskih šemama obezbijediti sadržaje na jezicima nacionalnih manjina, to do sada ne funkcioniše. Nešto malo je bilo na pojedinim medijima ali vrlo kratkog daha.

U konačnici imamo vidan napredak, Romi su istina još uvijek samo u savjetodavnim tijelima i Vijeća ministara i nižim nivoima vlasti, nismo u prilici da odlučujemo izuzev na nekom općinskom nivou gdje imamo naše vijećnike, najvećim brojem su to samostalni kandidati na izborima, ali imamo 13 ili 14 vijećnika u ovom momentu u općinama širom BiH.

Kako biste danas ocijenili položaj Roma u BiH?

-Još uvijek smo najugroženija kategorija građana u BiH. S te strane imamo kao zajednica jedini u BiH akcione planove na državnom, u RS-u na entitetskom nivou, ima desetak akcionih planova na loklanim nivoima. Razvijaju se te lokalne politike, ali one nisu dovoljno praćene finansijskim izdvajanjima. Nije dovoljno napisati akcioni plan, predvidjeti mjere, aktivnosti, zacrtati očekivane ciljeve, a da to ne finansirate iz budžeta lokalne samouprave. To govori o tome da se takvi akcioni planovima u nekim općinama rade pro forme. Tamo gdje zaista ima političke volje, akcioni plan prati dio budžetskog finansiranja.

Nažalost, dugo će još potrajati dok ne budemo u istoj ravni sa ostalim građanima, narčito zbog sve intenzivnijeg širenja govora mržnje prema Romima, upravo zato što javnost bude nakaradno obaviještena od strane institucija kako se u romsku zajednicu ulažu ogromni novci, kako im se daje značajna podrška. Govor mržnje je u porastu i od običnog građanina, a zabrinjava me i porast govora mržnje od strane zvaničnika u BiH.

Nedavno ste predstavili svoju knjigu “Od pakla do vječnosti”. Možete li nam reći nešto više o samoj knjizi?

-30.maja imali smo promociju knjige, koja je zapravo retrospektiva moga rada i rada romskog nevladinog sektora u proteklih 30 godina. Ona je podijeljena u 4 dijela. Prvi dio govori o situaciji romske zajednice u BiH, drugi dio je o mom aktivizmu na rješavanju problema i jačanja romskog nevladinog sektora, kapaciteta i resursa, treći dio se odnosi na rad sa institucijama, komunikacija te izrada određenih dokumenata koji štite ili bi trebali da štite prava Roma u BiH, a četvrti dio je posvećen mojoj sudskoj apelaciji, presudi Suda iz Strazbura i ono što javnost ne zna opisano je u knjizi, a to ja kako je uopće došlo do toga da ja idem na sud i zahtijevam ljudska prava Roma. Tu je također i moj koncept, prijedlog izmjene Ustava i Izbornog zakona u skladu sa presudom Suda za ljudska prava. Tu su razni intervjui, razni članci, fotografije sa susreta s domaćim političarima i međunarodnim zvaničnicima, diplomatskim korom isl.

Prošlo je 14 godina od presude Sejdić-Finci, ali ona još uvijek nije provedena. Kako to komentarišete?

-Prije svega, HDZ BiH uz snažnu podršku HDZ Hrvatske i njihovih parlamentaraca u EU i njihovog lobiranja u EU iskoristio je moj predmet za zahtijevanje svojih prava. Dakle, od samog početka kada je objavljena presuda imali smo jedan istup g. Harisa Silajdžića, tada predsjednika Stranke za BiH, koji je izjavio, ne čekajući niti čitajući presudu, da ćemo mi to vrlo brzo riješiti četvrtom stolicom u Predsjedništvu i ukidanjem Republike Srpske. Naravno, takva izjava je odjeknula kao „bomba“ u RS-u, i ako je i postojalo neke dobre volje da se to pitanje stavi na dnevni red, tom izjavom Harisa Silajdžića bili su takoreći upozoreni da će bošnjačka strana koristiti presudu za neke svoje interese, međutim, niti presuda govori o ukidanju RS i entitetskom glasanju, niti o četvrtoj stolici. Tako da je od tog momenta svaki pokušaj na provedbi presude, prije svega HDZ koristio u svoju svrhu legitimnog predstavljanja Hrvata i ravnopravnost konstitutivnog naroda sa druga dva.

Od tada nažalost i međunarodna zajednica prije svega Stefan File, koji je bio direktor za proširenje EU, organizujući te sastanke po restoranima, bazenima, čini katastrofalnu grešku. Prije svega, EU nije nadležna za provedbu presude, ako je iko nadležan onda je to Vijeće Evrope, jer je Sud za ljudska prava tijelo Vijeća Evrope. Protivio sam se pokušajima i tom radu g. Stefana Filea, prvo izmjestio je svu priču iz institucija BiH, iz Parlamenta, jedinog nadležnog tijela za rješavanje odnosno provedbu presude. Drugo, na te sastanke pozivao je isključivo predstavnike tzv. konstitutivnih naroda, nekad 6, nekad 7, ovisno o brojnosti koalicije na državnom nivou. Nas, pripadnike nacionalnih manjina, nas direktne subjekte u toj priči nikad nije pozvao. Nije morao zvati ni mene ni mog kolegu Fincija, ali je mogao zatražiti da kandidujemo osobu koja je na većem nivou znanja i od mene i od Fincija, koja bi ravnopravno razmatrala sve te prijedloge. Kad izmjestite to sve iz Parlamenta onda imate upliv HDZ-a Hrvatske i parlamentaraca u Evropskom parlamentu iz HDZ-a ili Hrvatske koji lobiraju to što lobiraju. Svu tu priču dodatno je razvodnio Lajčak, pa onda i Incko, jer nisu doslovno radili ništa konkretno. Nešto malo više radi Visoki predstavnik Kristijan Smit, ali i on griješi, što sam mu i rekao. Ne pita nas šta mi mislimo i na koji način bi moglo i trebalo to da se provede, da bi nas kasnije pozivao na susrete, obećavao čak i organizovanje konferencije pod pokroviteljstvom OHR-a, nažalost nikad nije došlo do toga.

2022. u javnost je puštena informacija o nekom “non paper-u“, ja sam tad pozvao građane BiH na proteste pred OHR, skupilo se 8 do 10 hiljada ljudi što je za bh. javnost velik skup, jer mi u BiH nažalost nemamo te građanske obaveze ni solidarnosti da podržimo jedni druge u zahtjevima ma koje vrste bili.

Od strane međunarodne zajednice u BiH nam se šalju medijatori, u ime EU, Amerike… a oni nisu stručnjaci za takvu vrstu razgovora. Angelini Ajnhorst sam rekao da nisam zadovoljan njenim stavovima jer ona ne zastupa stavove EU nego, po mom mišljenju, neke svoje stavove ili njene političke partije koja je desno orjentisana. Nezadovoljan, rekao sam joj da sam očekivao stavove EU kad je u pitanju provedba presude Sejdić-Finci, a ne njene lične. Svi pregovori su propali, pokušano je nešto iza zatvorenih vrata u Neumu, pa smo dostigli neki nivo dogovora, međutim, ko je od građana BiH ikad vidio išta na papiru? Nikad ništa, to su samo bile puste želje. I drago mi je što je sve ostalo samo na pustim željama Dragana Čovića, Elmedina Konakovića.. Činjenica je da nikakav papir nije postojao o saglasnosti ili dogovoru kako bi se mogla implementirati presuda. Ono što Čović i HDZ zastupaju je izmjena Izbornog zakona bez izmjene Ustava. Ja sam više puta kritikovao takve stavove, naglašavajući da nema izmjena Izbornog zakona prije nego bude izmjena Ustava, kad je u pitanju izbor člana Predsjedništva i članova Doma naroda. Ni jedan sastanak neće donijeti ništa novo sve dok imamo priču Milorada Dodika koji je čak jedne prilike rekao da presudu ne treba uopšte provoditi.

SDA za nivo BiH zastupa tezu jedan čovjek jedan glas, a za nivo Mostara ta teza nije dobrodošla. Dakle, imate dva različita stava kako nešto raditi i to naravno nije prihvatljivo ni jednom, ni drugom, ni trećem, ni bilo kome. To je samo dodatni doprinos neprovođenju presude. Imate sad „trojku“ u kojoj sjedi Konaković koji opet ponavlja da Hrvati imaju pravo da biraju svoj legitimnog predstavnika. Podsjetiću da je on dijete SDA. Kao desno orjentisan radikal on je stava da Bošnjaci biraju Bošnjaka, Hrvati Hrvata, Srbi Srbina, a mi Ostali opet, osim što nemamo pravo da se kandidujemo, sad nam oduzima pravo da biramo koga hoćemo. Ni on ne doprinosi provedbi presude. Jedino SDP i Naša stranka zastupaju građansku opciju i štite građanska prava, a ja sam kao član SDP-a sa ovom strankom usaglasio svoj prijedlog, i on je u  opticaju.

Jeste li razočarani činjenicom da je Evropska unija odobrila BiH početak pregovora o članstvu bez provođenja te presude?

-Mi smo kandidatski status dobili zahvaljujući Ukrajini i ruskoj agresiji na Ukrajinu. Evo Gruzija i Ukrajina su dobili datum otpočinjanja pregovora, mi ni u naznaci. To što Čović kaže „mi ćemo do kraja godine“, istina ne kaže do kraja koje godine ćemo dobiti datum pregovora, i ako ga dobijemo, to će biti upravo zbog ove geopolitičke situacije u Evropi, a ne zato što je BiH napravila neke kvalitetne reforme. Evo, usvojili smo tri zakona i sad treba lupati njima…treba još tri hiljade i tristo drugih zakona usvojiti, kompletne reforme i socijalnog, obrazovanog sistema uraditi da bi ispunili zahtjeve za otpočinjanje pregovora. A onda kad otvorimo pregovore, naročito protokol 23 i 24 onda ćemo stati, jer nemamo političke volje da raspravljamo o ljudskim pravima, i u tom protokolu se traži „znatno poboljšati situaciju Roma u BiH“. Ako ikad to dođe na dnevni red, bojim se da će se mnoga koplja tu polomit, sa ovom političkom garniturom u ovoj geopolitičkoj situaciji, taj protokol 23 će zaustaviti te procese, izuzev ako do 2026. godine kad su izbori, građani BiH se ne osvijeste, jer građani jako puno doprinose ovakvoj situaciji birajući „svoje, pa nema veze što su lopovi“.

Koliko Vam je članstvo u SDP-u pomoglo da se glasnije čuje glas Roma?

-U ovoj situaciji rekao bih da nije, jer ono što smo stavili na papir nažalost neki drugi vjetrovi u BiH usporavaju. Očekivalo se da će državna koalicija biti zaista koalicija koja želi raditi reforme, i kroz te reforme SDP je zastupao i interese romske zajednice, ne samo nje nego građana BiH ali neke stvari koje su planirane ne idu svojim tokom. Nekako dok nisam bio u SDP-u čini mi se da sam negdje lakše vrata otvarao nego sad. Jer, čim ste član partije odmah ste im konkurent, protivnik, tako te posmatraju i naravno da to nije u onoj mjeri u kojoj smo ja i SDP planirali da pružimo podršku romskoj zajednici. Naravno, ja nikad neću odustati od svojih aktivnosti unutar SDP-a, na kraju SDP je preko Federalne vlade izdvojio oko 200 hiljada KM za zapošljavanje Roma, računajući da je Ministarstvo za ljudska prava za 2024. godinu planiralo 120, dakle bez 200 hiljada mi ne znam na kojem nivou bismo bili sa tim državnim budžetom.

Smatrate li da su predstavnici vlasti na svim nivoima u BiH upoznati s problemima romske populacije i da su svjesni važnosti njihovog rješavanja?

-Nema općine u kojoj Romi žive a da vlast nije upoznata i s problemima i strateškim dokumentima pa i međunarodnim fondovima, IPA fondovima i mnogim sredstvima koja se izdvajaju za različite projekte za pomoć romskoj zajednici. Međutim, lokalne vlasti još uvijek nemaju dovoljno razvijenu svijet da romsku zajednicu moraju štititi, da problem Roma nije problem Roma, nego problem institucije na području gdje oni žive. Podrška romskoj zajednici umnogome zavisi i od toga kojoj političkoj partiji pripada općinski načelnik, da li lijevoj ili desnoj orjentaciji stranke. Nažalost, imamo desno orjetisane, etno-nacionalističke politike, do te mjere razvijene da takvi načelnici ne razmišljaju o građanima, nego o svom „toru“.

Kakav je odnos Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH prema romskoj zajednici?

-Jako mnogo toga se izmijenilo dolaskom novog ministra i nove garniture oko ministra, mislim da ljudi nemaju dovoljno informacija o mogućnostima, prilikama, koje se stavljaju pred ministarstvo i uopće državu BiH za inkluziju Roma. Iz tog nekvalitetnog informisanja ljudi nisu svjesni šta bi trebalo da se radi pa se onda luta. Da li je sad prioritet kultura ili obrazovanje? Da li je kultura ili stanovanje ili zapošljavanje? Bosni i Hercegovini fali radne snage, svaka firma vapi za radnom snagom, uvozimo radnu snagu, a Romi opet zbog odnosa prema romskoj zajednici nemaju priliku. Iako smo mislili da je nedostatak radne snage prilika za romsku populaciju, nažalost nije. Moje iskustvo govori sljedeće: prije nekih 7 mjeseci bio sam u kantonalnom zavodu za zapošljavanje. Čovjek koji je tu radio rekao mi je da postoji mogućnost da Romi koji imaju završenu srednju školu iz Kantona Sarajevo, i imaju vozačku dozvolu B kategorije, i najmanje godinu dana idu na obuku za polaganje za C i D kategoriju, dobiju posao u firmi Centrotrans, jer je Centrotrans tražio 53 radnika. Napravio sam spisak od 5 kandidata koji ispunjavaju te uslove. Podaci su poslani Centrotransu, međutim Romi nisu nikad kontaktirani, te je iz ove firme rečeno da „Romi nisu došli na red“. Moja najveća greška je što sam rekao da su Romi, jer da nisam to rekao, bili bi kontaktirani, možda i primljeni. Dakle, još uvijek velike predrasude i diskriminacija, pa i u dobroj mjeri rasizam u BiH je uperen protiv romske zajednice, još uvijek mi imamo problema u svim segmentima, a Ministarstvo za ljudska prava nekim za romsku zajednicu sporednim pitanjima se bavilo. Nama je prioritet obrazovanje, zapošljavanje, legalizacija neformalnih objekata.

Kakva je  uloga Odbora za Rome?

-Odbor za Rome je jedno lijepo, šareno cijeće koje bi trebalo o raspravlja o svim aktuelnim politikama za Rome, da daje prijedloge, sugestije, međutim, to ne dopire do Vijeća ministara, jer smo mi savjetodavno tijelo Vijeća ministara, mi upućujemo prijedloge, zahtjeve, komentare ali oni ne stižu na sto Vijeća jer to bude „katirano“ negdje na nivou ministarstva. Kada unutar ministarstva bude zaista postojala politika za inkluziju Roma, tada će mišljenja, stavovi, prijedlozi Odbora za Rome stizati do stola Vijeća ministara.

Kakvi su još dodatni planovi “Kali Sare” za naredni period?

-Ovih dana Kali Sara počinje sa projektom i saradnjom sa Institutom za nestale osobe – traženje nestalih i istraživanje stradanju Roma u proteklom ratu od ‘92. do ‘95. na području BiH o čemu zvanične politike šute, upravo iz tih političkih poriva diskriminacije i rasizma prema romskoj zajednici. Šuti se o ovome a moj cilj je da ovu priču o stradanju Roma u BiH stavim na dnevni red Parlamenta i Vijeća ministara, i svih nivoa vlasti, time što ćemo pokazati da smo stradali, a da o stradanju Roma niko ne priča. Sad je prilika da se pozabavimo tim pitanjem i to je za mene prioritet. Na tome ću unutar Kali Sare, Romskog informativnog centra, insistirati da bih stvorio temelje za razvoj dalje priče o stradanju Roma, o memorijalizaciji, te svemu onom što to podrazumijeva.

(Newipe)